Naša je škola živi dokaz relativnosti vremena. U trenutku dok pišem ove retke ona ima tek nešto više od 365 dana. Na prvi pogled kratak period o kojemu se nema puno toga za reći. No, kao i mnogo puta, i ovdje prvi pogled vara.

Humanistička gimnazija je, očigledno, mlada. Još je u periodu traženja, ispitivanja svojih granica i dometa. Vizija joj je potpuno jasna, ali putevi do ostvarenja te vizije još se traže. Skriveni su između njenih stotinu pedeset troje učenika i dvadeset i pet profesora. Za nju navija još najmanje 306 roditelja, mnogi prijatelji i još više dobrih ljudi. Stoga nema nikakvog straha da će se pronaći jasni putokazi i čvrsti koraci.

Rođena je, kao i sve što vrijedi, uz određenu bol i suze. No, svaki dan živi s osmijehom i zagrljajem. Otvorena, uključiva, sretna, razbarušena, radoznala, razdražljiva, svadljiva, sjetna, zaigrana i prepuna nada i snova. Točno onako kao i njeni najvažniji članovi, osam razreda tinejdžera. Pomalo zastrašujuća i istovremeno tako radosna činjenica.

Humanistička gimnazija je i iskusna, pametna, kreativna, opuštena, zabrinuta, grčevita, kul i lijepa. Baš kao i njeno veliko blago, profesori. Skupina dragih i dobrih ljudi. Ne bez mana, dakako.

Naša je škola i iznenađujuće stara. Ako se naime zbroje sve godine učenika, profesora i roditelja, ona ima nekoliko tisuća godina života. Kakvo je to bogatstvo, mudrost i iskustvo. A, tek je počela živjeti.

Prerano je za zaključke i osvrtanja unatrag. Poučeni iskustvom ovih 365 dana u kojima su se naši životi isprepleli u prebogatu mrežu odnosa od Dvorničićeve do Partenona i Panteona, Torbarove, Velebita i Papuka, završit ćemo pogledom unaprijed, prema budućnosti. Za koju ćemo se truditi da bude radosna, razigrana, uspješna i sretna za svakoga tko raširi ruke da postane naš učenik, profesor, roditelj prijatelj ili dragi gost. To je, vjerujemo, put u sretan život.

Jer, blagotvorno lišeni prošlosti, osim budućnosti ništa ni nemamo.

Tonći Maleš, prof.
ravnatelj