HUG je proslavio svoj peti rođendan!

Krajem ožujka izvedbom predstave O cvijeću, pticama i djeci Humanistička gimnazija je proslavila svoju petu godišnjicu. Kratki slavljenički predprogram nas je uz podsjećanja na ključne događaje, smijeh i uspomene proveo kroz našu kratku povijest. Vodili su nas profesorica Matković, profesor Ramušćak, Dante i Nikola, a posebno dragi gosti bili naši bivši maturanti: Lucija, Milica, Jan, Ante, Karlo, Krsto Petar, Lucija i Jure.
U usporedbi s dugim trajanjem mnogih škola ovih je naših pet godina zaista malo, gotovo ništa. Nama je ipak sve.
Brojevi su po svojoj prirodi varljivi. I ovdje je to slučaj. U tih malih pet godina stalo je puno života. Puno iskustva, puno godina radosti, razmišljanja, nadanja. Ipak u njima je najviše godina budućnosti.
U naših je 328 učenika zakopčano nekoliko tisuća godina budućih života liječnika, ekonomista, profesora, inženjera, znanstvenika, poduzetnika. Ljudi. Koji svoju ljudskost grade upravo danas, s nama, u njihovoj školi. Da bi je darovali jedan korak dalje, jednu generaciju dalje, jedan život dalje.
To je jedino mjerilo našeg uspjeha. Ne znam je li divno ili zastrašujuće što nitko od nas neće vidjeti njegovu puninu.
No, kaže drevna mudrost: onaj koji sadi stablo znajući da se neće odmarati u njegovoj sjeni, počeo je shvaćati bit života.
MI smo u našoj predstavi O cvijeću, pticama i djeci posadili stablo već u sam njen početak. Oni koji su bili na njenoj prvoj izvedbi prošloga svibnja svjedočili su jednoj zaista posebnoj večeri punoj ljepote i radosti. I suza.
MI svaki dan u našim učionicama, u projektima i na putovanjima živimo istu tu ljepotu, radost i suze.
Ljepotu znanja, radost uspjeha i pobjede, suze razočaranja, rastanka i neuspjeha. Ponekad i sreće.
Zahvalni smo na svemu u proteklih pet godina. Učenicima, roditeljima, profesorima. Na trudu, podršci, svađama, nemirima, dobroti, razumijevanju, tišini. Baš svemu.
Usred ovog vremena nepovjerenja, ratova i mržnje s nadom gledamo u budućnost.
Jer smo njom daleko bogatiji nego prošlošću.
Drago nam je što smo se opet sreli u scenama naše predstave. Prepoznali u njima jednostavnu genijalnost brata Lea, Franjinu uznemirujuću dubinu, Klarinu ljepotu, nestalnost mase, mudrost Pape i sultana, razuzdano veselje krčme.
Drago nam je što smo zajedno prepoznali tu istu jednostavnu genijalnost, uznemirujuću dubinu, ljepotu, nestalnost, mudrost i razuzdano veselje u nama samima.
Naime, iskustvo ove predstave počinje od srednjovjekovnog siromaška, vraća se do biblijskih vremena, razlijeva u lascivne stihove Carmina Burana, preskače do Kazantzakisove odbojnosti prema vojnoj diktaturi u Grčkoj u dvadesetom stoljeću, bježi u stihove Kranjčevića, Halila Gibrana, crnogorske himne, Pjesme nad pjesmama i riječi Malog princa, Christiana de Chergea i Marina Držića otkrivajući jednostavnu istinu. Jedino što je stalno u neprestanoj mijeni povijesti, sadašnjosti i budućnosti je čovjek i njegova čudesna sposobnost da stvara, popravlja, voli, tješi, razumije, prihvaća i pobjeđuje.
Drago nam je što je baš zbog toga te proljetne noći stablo procvjetalo i ispričalo nam sve priče iz naše budućnosti.
I što smo se svi mogli odmarati u njegovoj sjeni.
Ad multos annos!