Radi Ljubavi koja nije ljubljena
Svaka ovako velika školska predstava zahtijeva silan trud svih njenih sudionika. Neprospavane noći, groznica stvaranja, naporne probe, traženje, promašaji i suze nekada donesu strah, razočaranje i želju za odustajanjem. Međutim, kada dođe spoznaja da su to samo porođajne muke nastanka jedne zajednice ljudi, učenika, profesora i roditelja i da je sam proces daleko važniji od finalnog proizvoda, onda se dogode radost, ponos i mir.
Kada se tome pribroji da ovom predstavom završavamo naš prvi četverogodišnji ciklus i ispraćamo naše prve „prave“ maturante onda je ona pravi razlog za veliko slavlje.
Ono bi pak bilo prazno bez zahvale svakome tko je sudjelovao u nastajanju naše škole. Svim našim učenicima koji su nas izabrali za svoju školsku domovinu, svim njihovim roditeljima koji su nam poklonili povjerenje. Svima koji su od prvog razreda tu kod nas, svima koji su došli kasnije, svima koji su mi. Mi, koji smo zajedno stvarali ovu našu Humanističku gimnaziju, baš takvom kakva je. Uz naše bivše i sadašnje učenike i njihove roditelje tu su i naši profesori, zatim naši prijatelji, veliki pomagači i oni koji samo ustrajno šalju dobre želje na kojima se ugrije svaka naša ozeblina od razočaranja, promašaja i neuspjeha. I oni veliki i mali koji s nama glasno i radosno slave naše uspjehe, napretke i životne medalje slavno obješene o sad već mnogim vratovima ljubljene djece. Posebno smo zahvalni i onima koji su nas napustili iz bilo kojeg razloga, onima s kojima nije išlo. I vaš doprinos ostaje zabilježen u životu naše zajednice.
Ponosni smo jer je ova predstava u potpunosti naš autorski rad. Tekst, režija, kostimi, ples, maske, rekviziti, sve je to izašlo iz umova naše djece i profesora, prošlo kroz naše oči, ruke i duše.
Prvi je impuls ovoj predstavi knjiga Sveti Franjo, siromah u Boga, suvremenoga grčkog pisca Nikosa Kazantzakisa. Zamisao se kuhala desetak godina, a ostvarenje su poremetile i korona kriza i nevjerojatni podvig otvaranja nove škole. Prividno. Zapravo su misli čekale pravu djecu. Logos je čekao trenutak da bude. To mora biti tako.
Trebala su mu baš ova djeca da utjelove Lea, Franju, Klaru, Gospodina Dijete ili sultana. Ili bilo koji drugi, makar i najmanji lik.
Trebalo mu je baš ovo vrijeme, smućeno, krizno, ratno, svadljivo, netrpeljivo i puno mržnje, da bi se ispravno mogla shvatiti Franjina ljubav prema Bogu, ljudima, životinjama, neprijateljima, cvijeću, ptičicama i djeci. Nekada se čini da ih je on sve shvaćao kao zrcala u kojima se oni međusobno ogledaju i reflektiraju. I naravno, vole jedni druge.
Ako pažljivo osluhnete u njoj ćete naći poneku riječ i iz Lukinog evanđelja, Pjesme nad pjesmama, Khalila Gibrana, Kranjčevića, Pjesme stvorenja i duhovne oporuke Christiana de Chergea. Ako osluhnete još malo pažljivije, u njenim ćete likovima, tako radosno predstavljenima u našim učenicima i učenicima FKG Visoko (BiH) pronaći poneki svoj strah, udivljenje, radost i mržnju. Sve će biti u redu ako, kad sve to sagori, ostane samo jedna. LJUBAV.
Od mene je imaju baš svi. SVI. Oni koji su kasnili, ne dolazili na probe, izluđivali me, griješili, kojima se nije dalo, koji su sve napravili na vrijeme i kako treba, koji su za ovo trudili preko svake mjere, pomagali, hrabrili i smijali se i plakali. Bez bilo koga od vas ova bi tapiserija bila za jednu dragocjenu nit siromašnija.
Gledajući ovu predstavu na obje izvedbe u Teatru EXIT, teško je bilo ostati suhih očiju. Dvije stotine i četrdeset izvođača glumilo je s talentom i bez njega, rukama, srcem, maskama, kostimima, pjevanjem, rekvizitima, umom, dušom, tijelom, glasom, plesom, scenografijom, pokretom, improvizacijom, glazbom, smijehom i suzama O cvijeću, pticama i djeci.
Na kraju je stablo procvjetalo. I, kao i uvijek, pričalo o Ljubavi.
Tonći Maleš, prof.
ravnatelj