Sama je selidba trajala kratko. Oko pola sata, dvjestotinjak žutih stolaca, na dvjestotinjak parova ruku, ramena, na dvjestotinjak glava, adolescentskih, usijanih putovalo je između Dvorničićeve i Mlinarske.

No priča o selidbi je duga, počinje od nesigurnosti iznajmljenog prostora, od hrabrosti odlaska, od probijanja granice sigurnosti. Koliko god puta treba.

Za selidbu trebaju vizije, želja za boljim, sigurnost da rezultat može biti veći od zbira naših ruku i naših umova. Za ideju selidbe ne važe zakoni matematike, selidba je prostor duha.

Ona je i paradigma života, mikrokapsulno putovanje s uvijek neizvjesnim ishodom. Odiseja nasukana između Plinare i HEP-a, s čarobnim napicima odvjetnika i javnih bilježnika, izazovima komisija, odobrenja, odluka, rješenja, dopusnica, propusnica. Dugotrajno jedrenje uzburkanim morem papira, da bi se stiglo u luku znanja.

Selidbe, kao ni plovidbe, nema bez drugova, ruku mišićavih koje nose i rintaju, nježnih koje tješe. Nema bez očiju koje u rastanku vide sjeme ponovnog sastajanja. Ni bez kapetana, ni bez posade, ni bez povoljnog vjetra.

Na kraju nema sretnog pristanka u novo ni bez malo kairosa, sretnog trenutka koji živi u nama, jednako kao i u našim prijateljima. Nećemo ih zapisati na papiru jer ih nosimo u srcu.

Mi smo pristali u hladnu Mlinarsku, razvili smo jedra, bager potmulom grmljavinom najavljuje da će uskoro poteći i toplina. U četvrtak ćemo zapuhati svi zajedno i iz nove i sigurne luke ponovo zavesti u život. Rukama raširenim na zagrljaj svemu što nam dolazi ususret.

A kako smo proveli ostatak tjedna pročitajte na web stranici našeg zimskog HUGin-a.