U Guinnessovoj knjizi rekorda zabilježeno je da je najdulji zagrljaj trajao 24 sata i 33 minute. Toliko su se naime grlili izvjesna Theresa Kerr i Ron O’Neil iz Kanade. Naš Zagrljaj evo traje već dvije pune godine. Istovremeno dugo i kratko. Na torti su samo dvije svjećice, ali je zato bezbroj uspomena.

Englesko čitanje skraćenice imena naše škole znači zagrljaj. To je bilo sasvim slučajno. Namjerno je izabrano ime školi Humanistička gimnazija da bude i znak i program, ali je HUG – Zagrljaj postao  simbol i krilatica koja nas dnevno inspirira.

Zagrljaj je jedan od najčudesnijih pokreta poznatih čovjeku. U njemu ima, prije svega, otvorenosti, prihvaćanja, naklonosti i blizine. A nema – i to je iznimno važno – straha i skrivenih namjera. Tako piše u tekstu naše misije. I zato:

Za nas su zadnje dvije godine u profesionalnom i ljudskom smislu bile najteže, najizazovnije i najljepše istovremeno.

Ako je bilo kakvih propusta i grešaka – a svi znamo da jest – molimo razumijevanje i oprost, bit ćemo bolji.

Gotovo svaki dan smo osim nastave imali još neku aktivnost ili događanje, slikali smo i crtali, snimali, pisali, čitali, vježbali, pjevali, svirali, pleli, učili, učili, učili i tako do u nedogled…

Radovali su nas susreti s našim gostima i prijateljima, a bilo ih je puno, rabin, psihologica, filmska kritičarka, studenti ekonomije, nemali broj liječnika, psihijatar, ginekolog i hrvatski dr. Oz, sociolog-ljubavolog, profesionalni savjetnici, saborski zastupnik, filmska diva, profesorica kaznenog prava, student iz Kenije, konceptualni umjetnici, glumci, nogometni trener, ulični pjevač, pravobraniteljica za djecu, inovatori i poduzetnici, arheolozi, a svi dragi i dobri ljudi.

Lutali smo Hrvatskom i svijetom u potrazi za znanjem i prijateljstvom podjednako: Papuk, Srijem, Slavonija, Lika, Dalmacija od juga do sjevera, otoci i more, Velebit, Rim, Toscana, Napulj i Monte  Cassino, Grčka od Pele, preko Atene i Epidaura do Meteora, Ohrid, Malta i Gozo, Valetta i L’ Imdina, Provansa, Nimes i Pont du Gard; sve je dotakla naša noga, sve je dotaklo našu dušu.

Ispratili smo u dvije godine 59 maturanata, 59 balona koji su se odletjeli u izazovni svemir mogućnosti praćeni našim očima i našim navijanjem, ok i ponekom suzom.

Zato ostvareni uspjesi i neuspjesi podjednako tjeraju da korak u budućnost bude čvrst, promišljen i hrabar.

Nova zgrada naše škole u koju ćemo useliti najesen s dovoljno prostora za sve nas i ogromnim vrtom obećava i nudi dobar temelj za novi rast i smionost u traganju za novim licem obrazovanja.

Ako biste nas pitali što daje još veći razlog našoj nadi, odgovor bi bio 187 učenika naše škole koji od jeseni kreću u novu školsku godinu , njihovi profesori i njihovi roditelji; zagrljaj se, čini se, baš kao i ljubav, dijeljenjem množi.

Nježnost zagrljaja, njegova otvorenost i uključivost, njegova čvrstina, radost dijeljenja zajedničke potrage za znanjem u kojoj se svi na kraju pronalazimo kao bolji ljudi i dalje ostaju naša misija.

Epske priče obično počinju invokacijom, zazivom višoj sili da pomogne dovršiti započeto djelo; naša je priča počela zagrljajem koji već i sam postaje ep, nov i lijep.

Zato je danas, na ovoj razdjelnici između kratke prošlosti i duge budućnosti pravo vrijeme da se svako od nas učenika, profesora i roditelja upita je li u svojoj školi, njenim putovanjima, susretima projektima i svakodnevici spreman još čvršće zagrliti znanje?

Sve što je važno krije se u odgovoru na to pitanje.