Poštovani i dragi roditelji naših učenika,

obraćam vam se u ime svih nas iz Humanističke gimnazije u smiraj ovoga sumornoga dana koji je prekinuo jedan dječji život i mnoge snove. Osobito one o sigurnosti, nepovredivosti i udaljenosti takvih događaja od nas.

Psihički bolestan mladić nožem je usmrtio sedmogodišnje dijete, i ranio još nekoliko djece, sebe sama i učiteljicu koja je u životnoj opasnosti. U Hrvatskoj, u Zagrebu, nekoliko kilometara od nas. To je činjenica. šokantna i gruba.

Međutim, ima ih još. Vaša djeca, a naši učenici rastu u svijetu prepunom nasilja. Igraju nasilne igrice koje su to bolje što su krvavije, svoje informacije dobivaju na društvenim mrežama i internetu u kojima svaka psihoza, zla ideologija s lijeva i desna, neprekinuta rijeka vulgarnosti i neobuzdana mržnja zapljuskuju obale njihova nedovršena duha podložna jednako dobrim i zlim utjecajima. Naš je  i njihov društveni život, od najviših vrhova vlasti pa do onoga dijela naše zajednice koga se sramimo i od kojega zaziremo premrežen nepristojnošću, izrugivanjem i otvorenom mržnjom.

Mi odrasli prečesto za njih nemamo vremena, najčešće zato što im bezumnom prezaposlenošću pokušavamo osigurati bolju materijalnu budućnost. Koju će im u najgoroj varijanti nasiljem oduzeti prvi bezumnik zadojen zlom koji na njih nabasa u parku, noćnom klubu ili u školi.

Nemamo pravo na malodušnost. Dugotrajno ljudsko iskustvo uči da zlo nije prevladalo nikada, ne prevladava danas i neće prevladati ni sutra. No, da bi dobro pobijedilo s njim treba surađivati i za njega raditi. Nemamo pravo misliti da se takvo što neće dogoditi nama, jer nas stvarnost demantira.

Molim vas stoga da najprije razgovarate sa svojom djecom o ovom konkretnom događaju. Da ne budete gluhi i slijepi na njihove pozive za vašu pažnju. Oni su, sasvim sukladno njihovoj dobi, najčešće upakirani u bezobrazluk, provokaciju, neposluh ili prkos. Da razgovarate s njima i o njihovom obrazovanju, nikako isključivo komentirajući ocjene i vaše nezadovoljstvo njima. Da ih podsjetite na važnost znanja, dobrote, topline, prijateljstva, pomaganja, ljubavi. Da ih podsjetite  da budu zahvalni jer nismo pretplaćeni na dobro koje nam se događa. Da zamole, nismo gospodari tuđe dobre volje. Da ponude pomoć jer svatko od nas može i mora pomoći drugome. Da uoče svoju grešku, priznaju je i za nju zatraže oprost. To je znak najveće jakosti, a ne slabost koje se oni boje.

Mi ćemo do početka drugog polugodišta povećati sigurnost u našoj školi osobito u pogledu kontrole pristupa s ulice u školu. To je međutim samo izvanjski zahvat. Sve američke škole imaju detektore metala i jedan oružani napad dnevno. Nesretni je Kosta u svojoj školi najprije ubio zaštitara. Pravi put je duži i zahtjevniji i počinje iznutra. Traži neprestani trud za odgoj mladih ljudi nezagađenih mržnjom, isključivošću i nasiljem. Sve što radimo, naša školska dinamika, pristup, nježnost, putovanja, projekti, blizina i dostupnost već su potpuno usmjereni tom cilju. Međutim, potrebno je još više i pametnije raditi na tome, jer oni koji im ne žele dobro se ne umaraju, a imaju puno širu platformu i, nažalost, ponekad veće povjerenje naše djece. No, mi imamo jedni druge i među nama dovoljno i ljubavi i pameti da pobijedimo. 

Na kraju, usprkos tragičnim događajima daleko i blizu nas ili baš zbog njih, želim vam sretan Božić i sve nadolazeće blagdane. Davno prije no što su dobili sadašnja značenja i imena budili su u ljudima nadu u prestanak zime i pobjedu svjetla nad tamom. Ovih ćemo dana morati i sami posegnuti baš za tom nadom.

Tonći